I.
Društvo mladih veslalo je prema otoku. Jedan visoki mladić uspravio se u čamcu i počeo recitirati pjesme tako da se njegov glas čuo i na obali. Dame koje su bile u tom čamcu slušale su mladića, ali najmlađa među njima, plavojka drhtećih nosnica, vesela i puna života, čini se da je radije gledala u mladog lađara i osmjehivala mu se iza leđa recitatora.
Mladić je najednom prestao recitirati, okrenuo se prema nepažljivoj ljepotici koja je
sjedila na klupi iza njega, i rekao:
— Imate pravo, moje pjesme su loše, ali ja umijem i pripovijedati; možda će mi to bolje
poći za rukom. Uostalom, i sami ćete se uvjeriti kad izađemo na obalu.
Dame su zapljeskale, jer su se ponadale da će čuti mnogo toga o njegovim putovanjima i avanturama. Samo je ona, koja nije htjela slušati njegove pjesme, ostala ravnodušna. A to je mladića sve više i više razdraživalo.
— Što vi zapravo hoćete? — upitao je, već očajan.
— Što hoću? Ja vas ne razumijem — začuđeno je odgovorila mlada djevojka. — Ime mi je Andrea i neću baš ništa. Samo sjedim i radujem se što sam na ovom izletu.
I doista, ta je vragolanka, čini se, govorila ono što misli.
Izašli su na otok, izvadili boce vina iz košarice, napunili čaše i počeli piti. Tamo podalje uz obalu, iza niskog šipražja, vjetar je donosio razdragani smijeh — to su Andrea i lađar tražili jaja morskih ptica.
— Da vas čujemo! Pričajte! — obrati se družina mladom čovjeku.
— Zovite sve ovamo. Neka dođe i Andrea — odgovori mladić.
On se tada popeo na jedan kamen i pozvao Andreu umiljatim i molećivim glasom.
I Andrea je došla. Stala je ispred njega i upitno ga promatrala.
— Gospođice, samo ću zbog vas pripovijedati — rekao je da bi ga svi čuli. — Eto, vi tu stojite kao srebrni križ pod sunčanim zrakama. Mene privlači ne samo vaša ljepota, nego i vaša mladost, vaša dražesna mladost. Ona me opija i očarava, i ja već pomalo gubim glavu. Pogledajte svoje ruke; ta zar se pod tom divnom kožom ne osjeća vrela krv?! O, pripovijedat ću samo vama!
Andrea je pogledala društvo, zbunjeno i nimalo ushićeno, te ipak sjela. Mladić je tada počeo pripovijedati.
Govorio je gotovo čitav sat. Njegov glas ni za trenutak nije zamukao; štoviše, bio je nadahnut, pa je sa zanosom pripovijedao o neobičnim zgodama i avanturama što ih je neki njegov drugar doživio na putovanju.
— Možda su vam dosadne ove moje priče? — upitao je mladić.
— Ne, ne, nisu — zagrajaše svi. Samo Andrea je šutjela. Tada je mladić upita:
— Zašto vi šutite? A ja pripovijedam samo zbog vas. Ako još malo počekate, reći ću vam i to da čovjek o kojemu sam do maločas govorio nikako nije bio sretan, unatoč uspjesima u svim svojim galantnim pustolovinama. On nije znao za poraz u tim malim bitkama, ali tek onda kad ga je jednog dana obuzela prava i silna ljubav, postao je i on gubitnik.
— Bravo! — uzvikne Andrea. — Pričajte o tome! Njezina mirnoća uznemirila je tog zavodnika, do očaja ga je dovodila njezina hladnoća, pa se svim silama borio ne bi li je pobijedio. Ostale dame nisu na to obraćale pažnju; ta mnoge su od njih dobro poznavale njegovo nestalno srce. Ako je danas kocka pala na jednu, sutra će pasti na drugu — sve to je ovisilo o nepredvidivim ćudima njegova srca. Andrea je ponovila:
— Nastavite! Što ne pričate?
— Što ne pričam?! Pa ja se smrzavam od vaše hladnoće. Dame i gospodo, već je pala noć! — uzviknuo je zavodnik.
Svi su krenuli kući. Na povratku je mladić bez ikakva povoda prišio vruću pljusku lađaru i sam preuzeo veslo. Niti je što vidio, niti je što čuo, samo je veslao kao bijesan.
Kad je izašao na obalu, Andrea se najednom našla pokraj njega. Dograbio ju je za ruku i onda, posve blijed i drhtećim glasom, izustio:
— Ne mučite me više, ne mogu podnijeti sve ove muke! Recite mi samo jedno: je li mi živjeti ili umrijeti?
— Živite! — radosno je uzviknula. — Zavoljela sam vas onog istog trena kad sam vas prvi put ugledala. Zašto sam vas danas tako mučila? Ah, mnogo sam više samu sebe mučila, tisuću puta više. I patila sam kao nikad prije.
I pogledala ga je širom otvorenih očiju i nazvala ga je svojim gospodarom i svojim božanstvom...
O, ta je pobjeda bila slatka i za uživanje, pa se do mile volje naslađivao napitkom te sreće, ali to je sve kratko potrajalo, tek nekoliko dana. A onda ga je ponovo zadesila njegova zla sudbina, njegovo prokletstvo: obuzela ga je dosada i klonuće nakon borbe. Potiho je nestao iz kuće i našao se u obližnjem gradu, i ništa otud nije pisao, nikakova glasa poslao i nikad se više nije vratio.
II.
Prije dva dana stigao je u ovaj tako pusti i dosadni gradić u kojemu se više ništa nije moglo dogoditi što bi utjecalo na taj monotoni ritam života ili, ne daj bože, promijenilo njegovu užasnu čamotinju. I srce putnika koji je tu stigao bijaše isto tako pusto i prazno. Odsjeo je u malom turističkom hotelu u kojem gosti bijahu prava rijetkost.
Jedne večeri, penjući se stubištem, sretne damu koja je silazila s kata. Skinuo je šešir kad je prošla pokraj njega. Iščezla je u vrtu. Na njegova zapitkivanja vlasnik mu je odgovorio da je dama sa svojim ocem tek pristigla u hotel.
Njezina dugačka haljina od zelene tkanine, veliki crni šešir i jahački knut — sve ga je to nagnalo da zastane na stubama. Ona ga je tek ovlaš odmjerila onim brzim, gotovo nehotičnim pogledom, a onda je jednom rukom podigla haljinu i prošla pored njega.
Mladić je krenuo za njom u vrt. Bilo je sedam sati i već je pala rosa.
—Vlažno je — izustio je prilazeći mladoj dami.
Pokazao je na njezine cipele.
Ona se okrenula i htjela otići od njega.
— Oprostite — rekao je — nisam pošao za vama da bih zapodjenuo bilo kakav razgovor, nego da bih vas upozorio na rosu i vlagu. Samo sam vam to htio reći, jer možda niste opazili rosnu travu i vlažne staze.
— Hvala vam, ali ja dobro vidim da je posvuda vlažno — odgovorila je.
— Ja sam vas pozdravio na stubištu — nastavio je. — To sam ja tamo stajao i pozdravio vas, a vi ste me tek letimice pogledali. Taj je vaš pogled utjecao na mene posve čudno i na osobit način.
— Što vi zapravo želite? — upitala je odlučno.
Tada mu je srce počelo tući kao kakav mali čekić i on se više nije mogao savladati, pa je
uzviknuo:
—Evo, predajem vam se, radite sa mnom što hoćete, uzmite sve što imam ako mislite da štogod tražim od vas! Ja sam htio samo postojati pokraj vas i uživati u vašoj ljepoti. Ta, vi i ne znate kako ste divni!
— Nikad nisam čula tako nešto — rekla je hladno i pomalo uvrijeđeno.
— Onda oprostite — promrmljao je klonulim glasom.
Ona se okrenula i zagledala u cvijetnu lijehu. Mladić je htio popraviti svoju pogrešku, pa
je rekao:
— Vi sad gledate te ruže, a možete li zamisliti da se među njima čuje neki žamor? Ja sam to čuo. Što vi mislite, razgovaraju li ruže među sobom i nije li to blago šuštanje u stvari njihov govor? Poslušajte, možda ćete razumjeti govor ruža. Što to one šapuću?
No djevojka se već odmakla od njega.
— Zar sam opet rekao nešto nedolično? — tužno je zapitao.
— Da, jer ovo nisu ruže već makovi — odgovorila je ona.
— To su, dakle, makovi — ponovio je. — Zar vi ne mislite da je to šuštanje cvijeća u
stvari njegov govor?
Ali ona se opet udaljila od njega i on nije imao kada dovršiti svoje misli, jer su se za njom već zalupila vrtna vratašca.
Baš lijepo!
Obuzelo ga je neko čudno raspoloženje, prišao je do klupe i sjeo. Ta čudesna ljepota mlade djevojke bješe ga posve ošamutila. Kada se začulo zvonce koje je pozivalo na večeru, on je ustao i krenuo u blagovaonicu. O, kad bi ona došla i sjela za taj zajednički stol! O, kad bi je mogao pozdraviti!
I ona je došla. U ruci je opet imala jahački knut. Pratio ju je otac, lijep i odvažan starac časničkog držanja.
Sad treba biti snalažljiv, uljudno se pokloniti i sjesti naspram nje. Tako ću i učiniti, pomislio je i sjeo.
Ljepojku je oblila rumen do ušiju. Otac i kći počeli su govoriti o putovanju koje ih čeka koliko sutra. Starac se tu za stolom počeo raspitivati o samom putu i hotelima. I jadni zavodnik koji je o svemu tome imao nejasne predodžbe pribrao se i odgovarao starcu na mnoga pitanja. Kad se završila večera, prišao je njezinu ocu i oboma se naklonio:
— Drago mi je. Vrlo mi je drago.
I ocu i kćeri bilo je poznato njegovo ime.
U hodniku je naglo zaustavio časnikovu kćer i rekao joj:
— Samo jednu riječ, gospođice: nemojte sutra odlaziti! Ostanite ovdje. Pokazat ću vam lijepi krajolik, skverove i krasne vodopade kojih ovdje ima mnogo. A sutra navečer zahvalit ću vam klečeći pred vašim nogama.
Ljepotica nije odmah otišla; strpljivo ga je saslušala. On je potom dodao:
— Moj je život u vašim rukama.
Ona se osmjehnula i rekla:
— Da ne bi bilo kakvog nesporazuma, molim vas imajte na umu da ja putujem svom
zaručniku i da već sutra neću biti ovdje.
— O, ne! — uzviknuo je lupnuvši nogom i uhvatio je za ruku. Jako ju je stegnuo i
poljubio.
Ona se tada otrgnula, zamahnula svojim jahačkim knutom i ošinula ga po licu. To ga je sasvim umirilo i on se ispričao. Na lijevom obrazu iskočila je krvlju podlivena crvena masnica.
Ona ga je promatrala koji trenutak i spustila jahački knut.
— Vi ste me udarili — rekao je — ali to me ne boli. To nije ništa. Ako me ponovo ošinete, pričinit ćete mi zadovoljstvo.
Ona je naglo odstupila i visoko uzdignute glave udaljila se od njega, brzo se popela
stubištem i nestala u svojoj sobi...
Sutradan nije otputovala. Razgledala je gradske znamenitosti, vodopade i skverove. O, kako se najednom cijeli svijet promijenio u njezinim očima i kako je slatko bezumlje obuzelo njezino srce! Ne, ona više nije željela otputovati na jug, niti je voljela svog zaručnika i zacijelo bi odustala da je otac nije silio da krenu na taj dosadni put. Da, da, ona će se svakako vratiti ovamo, ponovo će tu doći. Tada je zavodniku pružila ruku.
— Sutra i ja polazim za vama — rekao je. — Do skorog i radosnog susreta, jedina moja ljubavi!
III.
Nastalo je, kao i mnogo puta prije, ono kratko zatišje, tek nekoliko sati sretne vrtoglavice kada je mogao čuti i vidjeti samo svoju draganu. Čim je otišla, počeo je slati brzojave, i to jedan za drugim i u kratkim razmacima. Potom su mu stizala pisma pisana na mirisnom papiru. S neobuzdanom radošću čitao je divne riječi i cijelog dana hodao s takvim osjećajem kao da mu je prsa resio vijenac miomirisnog cvijeća.
Prolaze dani. Zašto odmah nije otišao za njom? Obuzelo ga je takvo ushićenje da je zaboravio napustiti hotel i krenuti na put. Prošla su dva dana, a on je još bio u hotelu, jer nije imao srca rastati se sa zanosnim pismima koja su i dalje neprestano stizala. A zašto su zapravo tako često stizala? Prva su bila najdivnija. Premda — sve su to bile krasne ruže koje je on skupljao u svome srcu. No, već ih je bilo i previše.
Jedne večeri ostavio je pismo svoje ljepotice i nije ga otvorio sve do jutra. Zamislite samo, nije ga odmah otvorio nestrpljivim i drhtavim rukama! A ujutro ga je pročitao na miru, bez uzbuđenja i polako, a zatim se obukao i sišao u blagovaonicu.
Dolje je ugledao jednu damu, bila je u društvu postarije gospođe, još u putnoj opravi i očigledno tek pristigla u hotel. Bila je to mlada umjetnica na svojoj prvoj turneji, prekrasna djevojka, tako živahna i vesela, puna života i strasti, vedrine i vatrenog raspoloženja.
Putovala je u pratnji svoje majke.
Zavodnik ju je pozdravio, a djevojka se osmjehnula i kimnula glavom u znak odgovora. Njezin osmijeh bio je rumenkast. On je odlučio otputovati baš toga dana, ali na put nije krenuo. Nije li to možda sudbina?! I — čim je iskrsla prigoda, on se mladoj umjetnici ponudio kao vodič pri razgledanju gradskih znamenitosti. Dogovorili su se da se u određeno vrijeme sastanu na skverovima koje joj je htio pokazati.
On je došao čitav sat prije zakazanog vremena. Padala je kiša, ali on je ustrajno i hrabro čekao.
— Ovo nije ništa — govorio je samom sebi. — Za mene je to božja sreća što sam
pokisnuo zbog nje.
Stajao je tu puna dva sata, ali nju nije vidio. Napokon se pojavila njena mati i ispričala se u ime svoje kćeri koja nikako nije mogla doći, jer je morala posjetiti prijatelje koji žive u ovom gradiću. Stara gospođa je zamolila da oprosti njezinoj kćeri, ali uopće ga nije pitala koliko je dugo čekao i nije li se prehladio na kiši.
Vratio se u hotel, tumarao je tamo-amo tim dosadnim hotelskim odajama, nikako se nije mogao smiriti, bio je nestrpljiv i uzrujan. Zar se može tako dugo ostati kod svojih prijatelja?! I o čemu ona može tako dugo razgovarati sa svojim prijateljima?
Noć je uvelike pala, bješe već kasno, tako da mu i nije preostalo ništa drugo doli da legne ne vidjevši je više toga dana. Ali nije mogao zaspati. Zapalio je obje svjetiljke i nije ih gasio. Kako mu je bilo teško i mračno u duši! Kako su bolno zurile njegove oči u šare na tapetima!
Napokon je čuo kad su se otvorila ulazna vrata. Počekao je malo, a zatim je skočio iz postelje i obukao se. Znao je gdje je soba umjetnice i odmah se uputio tamo. Dakle, ona se vratila u hotel, čuo je njezine korake u sobi, a u jednom trenutku ukazala se na vratima njezina obnažena ruka koja je spustila cipele na pod. Nakon toga vrata su se zatvorila, a onda se čulo i zaključavanje brave. — Laku noć! Spavaj mirno, ljepotice moja! — kleknuo je i poljubio njezine cipelice. Teturao je kao idiot, kao luđak. I zarekao se da će koliko sutra završiti sa svime: ispovjedit će joj se — pobijediti ili umrijeti!
No sutradan ujutro mlada je djevojka zajedno s majkom otputovala. On se raspitivao i
doznao da je otišla na sjever, u obližnji grad.
Tog istog jutra dobio je pismo od časnikove kćeri: "Dođite na jug. Sada je ovdje sve u cvatu."
A on je otišao na suprotnu stranu, na sjever.
Slika iz filma Viktorija, prema romanu Knuta Hamsuna
Izvornik: Scribd
